Jagoda

Sto mi je trebalo da te sanjam nocima,

sto mi je bilo da te cekam danima.

sto mi je trebalo da te vodim do izvora korijena svojih,

i da se napijes bune mojih predaka.

Sto mi je trebalo da te ljubim satima

kad si vec sutra usne darivala drugima.

Sto mi je trebalo da mi kazu da si nekima

negdje daleko snivala na rukama.

Sad kad te nema, sad kad te nema

Jagoda, Jagoda.

Sjecam se poljupca pod krosnjama jela,

sjecam se ljubavi na duseku od snijega

Jagoda,

i vrucih dodira i ledenih voda

tvoja, samo tvoja sam, Jagoda.

Sto mi je trebalo da osjetim dodir raja

pa danas da pruzam ruke do beskraja.

Sto mi je trebalo da osjetim miris tvojih snova

sto mi je trebalo da pocinjem iznova.

Sto mi je trebala ta plovidba bez broda

ko brodolomac sto ga struje nose,

Sto mi je trebalo da te gledam nakon tvojih nevera

i da ti brisem suze tudjih nevjera.

Sad kad te nema, sad kad te nema

Jagoda, Jagoda.

Da li je greska to sto smo se sreli

ili smo kusali sto nismo smijeli

Jagoda?

I tko je zapravo tu na gubitku

Jagoda, moja Jagoda.