Stari Sebastijan

Svakog je dana pijan taj stari Sebastijan,

Na mansardi on vlaznoj zivi i samo krevet ima.

I jedan stari sanduk i jednu sliku prasnu

I stap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.

Uvijek je pomno odjeven, uvijek svjeze brijan,

U dzepu ima rubac, pod vratom plavu masnu.

Svakoga dana dode on tako oko devet

U zabitu kavanu i sjedi u svome uglu

Za jednim malim stolom do zadimljenog bara

Sapcuci tiho: Klara, Klara, moja Klara...

Slusa kako zice trepere i kako place, place

Iz violine nesto i kako pjeva Tanja.

I trazi uvijek iste tri pjesme sjetne stare

I nemarno po stolu zguzvane baca pare.

I zatim stegne casu u ruci malo jace

Konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja.

Dugacak racun pise i pomalao ga vara,

A Sebastijan zuri i oci mu se zare.

Svakog se jutra vraca polako Sebastijan.

Udje u kucu tiho jer zna on da se ljube

U hodniku i nikad ne pali tamo lampu.

Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu stampu.

I uspinje se vrlo polako uza stube

I dode tiho gore pred svoja vrata stara.

Lagano on ih laktom gurne pospan pijan

Sapcuci tiho: Klara, Klara... moja Klara.